islam i savremeni politicki sistem

Svakom onom ko se bavi proucavanjem islama, bio on musliman ili ne, namece se pitanje: kakav je stav islama u vei sa pitanjem vlasti i države? Da li islam u suštini, u svojim ucenjima i pogledima na svijet, zahtijeva od sljedbenika uzvišene vjere, da na svojim ucenjima uspostave državu? Možda ce odgovor svih istraživaca na to pitanje u suštini biti isti, bez obzira da li su muslimani ili ne i da li žele uspostavu islamske države ili to ne žele.

Najvjerovatnije ce se svako od njih sjetiti Medine, grada države, gdje su muslimani osnovali prvu državu u najranijem periodu islama. Medutim, kako se može opovrgnuti ta tvrdnja, time što su muslimani u toj državi bili vecina, bili su zajednica koja je u sebi sadržavala i obuhvatala druge narode. Na osnovu toga ne može se reci da su osnovali prvobitnu državu zato što je to islam zahtijevao od njih. Ne uradili su to iz potrebe, zbog situacije koja je od njih zahtijevala da urede tu zajednicu, da uspostave u nju državne ustanove i vlast kako bi u njoj udobnije živjeli i njome vladali.
Da bismo mogli odgovoriti na gore postavljeno pitanje, neophodno je da se obratimo na osnovne izvore islama, Kur'an i sunnet, da bismo vidjeli da li islam traži od svojih sljedbenika uspostavljanje države i vlasti. Zato cemo izložiti propise i norme navedenih izvora i vidjeti da li oni nalažu uspostavu države u islamu.

Prvo – Posmatrajuci kur'anske naredbe i zabrane da se zakljuciti da je dio naredbi i zabrana nemoguce realizovati i primijeniti bez postojanja vlasti i države, koje ce ih registrovati i primijeniti. Npr. krivicno pravo i islam nemoguce je primijeniti bez postojanja države i vlasti, i bez represivnih mjera kao što su kazne za kradu, ubistvo, prostituciju i druge šerijatske kazne (hudud), kao i kriminal raznih vrsta. Sve kur'anske naredbe nije moguce primijeniti bez postojanja države i njenih aparata. Kako je moguce prepustiti primjenu spomenutih naredbi pojedincima, bez sudstva i vlasti. Sve su to teške kazne. Npr. progonstvo, smrtne kazne, odsijecanja ruke, bicevanja, kamenovanja itd. Takve kazne zahtijevaju sudski proces i presudu i ne mogu se prepustiti volji pojedinca.

Kur'an sadržava i razlicite propise o finansijama, koji se odnose na obavezno familijarno potpomaganje, na nasljedstvo i njegovu podjelu, na zekjat i nacin njegove podjele. Nemoguce je zamisliti da te propise izvršava svako ko je dužan, ako ne bi bilo vlasti koja ce ih prisiliti i obavezati na izvršenje tih propisa, ako to dobrovoljno ne urade. U tom smislu Kur'an je odredio kategorije ljudi kojima se daje zekjat. Jedna od njih su i (sakupljaci zekjata), a sakupljac u islamskoj terminologiji je službenik, a nemoguce je nazvati nekoga službenikom ako ne postoji država, koja u svom ministarstvu finansija ima i sistem zekjata, gdje ce ovaj službenik biti zaposlen i gdje ce raditi i za taj svoj rad dobiti novcanu nadoknadu.

U Kur'anu se nalaze i ajeti koji pozivaju a džihad, (kako bi Allahov zakon zavladao svijetom, u cilju cuvanja i zaštite vjere, te odbrane i otklanjanje neprijateljstva i agresije prema muslimanima, njihovim državama i teritorijama, kako bi se zaštitili slabi i nemocni, žene i djeca. To su pozivi i naredbe muslimanima u brojnim ajetima sura: El-Bekare, En-Nisa, Et-Tevbe...)

Brojni ajeti regulišu propise o pitanjima koje je uzrokovao džihad i borba na Allahovu putu, kao što su podjela ratnog plijena, propisi o ratnim zarobljenicima itd.
Nemoguce je da Allah, dž.š, zaduži spomenutim propisima pojedinca, zato je neophodno postojanje sistema jer nemoguce je izvršiti tražene propise bez vlasti politickog sistema i vladara, koji ce preuzeti realizaciju datih propisa na mjestu u i vremenu koji im odgovaraju, pa ce on objaviti rat, voditi borbu, potpisati primirje, podijeliti ratni plijen i riješiti problem ratnih zarobljenika.

Kur'an sadržava i propise i upute koji regulišu dužnost vladara. Tako Uzvišeni veli: 'Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjerite i kada ljudima sudite, da pravedno sudite.' (En-Nisa, 58). U sljedecem ajetu iste sure su navedene obaveze podanika gdje Allah, dž.š, kaže: 'O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.' (En-Nisa, 59). A kada dode do nesporazuma izmedu vladara i podanika, Allah, dž.š, nareduje sljedece: 'A ako se u necemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku ako vjerujete u Allaha i onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.' (En-Nisa, 59)
Sve te propise su iz krivicnog , financijskog, državnog i ustavnog prava, nelogicno bi bilo propisivati ih i zaduživati muslimana koji vjeruje da Allahova naredba znaci vadžib, obligatnu dužnost tj. obavezno njeno sprovodenje i veliki je grijeh ako se ne sprovede, osim ako se ne shvati da ove božanske naredbe stavljaju u obaveznost muslimanima uspostavu vlasti i osnivanje države.
Takoder, nelogicno bi bilo da islam nudi ove propise državi koja ne prizna islam, niti je uspostavljena na islamskom vjerovanju i islamskim nacelima.

Drugo – Mnogi hadisi Poslanika, a.s, jasno upucuju da je politicki sistem, vlast i država dio islama koji je dostavljen ljudima. Cak sadrže i nove termine o ideji države, koji odgovaraju novim shvatanjima u toj oblasti. Poslanik, a.s, potvrdio je nužnost uredenja grupe i zajednice, sljedecim rijecima: 'Nije dozvoljeno trojici kada su na putu da budu bez vode', (Ahmed) a u drugoj predaji stoji: 'Kada trojica krenu na put neka uzmu jednog za vodu.' (Ebu Davud). Ibn Tejmije izvodi zakljucak iz navedenih hadisa i veli: 'Poslanik, a.s, naredio je da se izabere voda u maloj, nestalnoj zajednici... zato je vadžib uspostaviti vlast sa vjerske i ibadetske strane, da bi se njom približavalo Allahu, dž.š.'

U mnogim hadisima spominje se rijec imam da bi uputila na vladara. Tako u jednom hadisu stoji: 'Voda naroda je pastir i on je odgovoran za svoje stado' (Buhari i Muslim). U mnogim hadisima spominje se pravedan imam, tj. pravedan vladar, kao u hadisu: 'Sedmoricu ce Allah staviti u hlad, od njih je i pravredan vladar', kao i hadis u kom stoji: 'Trojici se ne odbija dova, jedan od njih je i pravedan vladar', kao i hadis u kom se kaže: 'Jedan dan pravednog vladara bolji je od šezdeset godina ibadeta.'
Postoje i hadisi u kojima Poslanik, a.s, jasno stavlja u dužnost muslimanima, da žive u islamskoj državi i da joj daju prisegu na pokornost, tj. bej'u o cemu svjedoce sljedeci hadisi:

'Ko umre, a ne bude za vratom imao prisegu, umrijece džahilijetskom smrcu'. U drugom rivajetu kaže se: '...ne bude imao vladara'. Takoder, Poslanik, a.s, veli: 'Ko izade iz pokornosti (vladaru) i napusti džemat (zajednicu), njegova smrt je džahilijetska.' (Muslim.)

'Ko izade iz pokornosti svom vladaru, doci ce na Sudnji dan, bez ikakvih argumenata.' (Muslim)
Hadisi koji govore o ovom pitanju brojni su. Medutim, svi se odnose na nužnost bej'e (prisege), i nužnost življenja u islamskoj državi, kao i neophodnosti pokoravanja legalnom vladaru u stvarima koje u islamu nisu zabranjene.

Trece – Poslanikova praksa i postupci kao i njegovi govori i upute drugi su izvor islama. Poznato je da je on uistinu osnovao državu, i da je, pored toga što je bio Poslanik, bio i voda muslimana, njihov zapovjednik i državnik. On je postavljao službenika i sudiju, potpisivao primirje, slao vojsku, sakupljao zekjat i ratni plijen i dijelio ih odredenim kategorijama stanovništva, kao što je izvršavao i krivicni zakon, te slao izaslanike i delegacije stranim vladarima.

Svi spomenuti postupci su, bez sumnje, djela vlasti i države. Da je islam bio odvojen od vlasti, gore navedena djela ne bi cinio Poslanik, a.s. Medutim, njegovi postupci primjer su koji treba slijediti, jer on je, Poslanik, s.a.v.s, uzor muslimanima na svim životnim poljima. Zato se Ebu Bekr, kao i svaki legalan muslimanski vladar, naziva halifom (zamjenik), jer on je naslijedio, zamijenio, Muhammeda, a.s, samo u državnim poslovima a ne u necem drugom, kao u poslanstvu npr. zato što je Poslanik, s.a.v.s, posljednji poslanik i nema poslije njega poslanika. I njihovo nasljedstvo upravo se ogleda u atributu vladara muslimana, vode i predsjednika njihove države, a ne u nasljedivanju poslanika.

Titule, kao što su imam, halifa i emirul mu'minin odobrene su zato da se napravi razlika izmedu islamskih shvatanja države i vladara, i shvatanja države i vladara starih kraljevina drugih naroda, kao što su Perzijanci i Rimljani, pošto je znacajna razlika izmedu njihovog i islamskog shvatanja države i vladara, što je predstavljalo novinu u dotadašnjim politickim sistemima.

Cetvrto – Neoklijevanje i neprotivljenje najpoznatijih ashaba da nakon Poslanikove smrti izaberu vodu muslimanima, koji ce ga slijediti u spomenutom svojstvu jasan je dokaz svakom ko razuma ima; ko trezveno gleda svojim ocima vidi da je uspostavljanje države, vlasti i vladara, nužni dio islama, bez cega islam ne može da opstane niti muslimani mogu biti pravi i potpuni. Poznato je da se konsenzus ashaba o nekom vjerskom pitanju smatra dokazom i argumentom njegove legalnosti. Dovoljno je istaci da je njihovo shvatanje islama izvor muslimanima, zbog toga što su oni direktno uzeli islam od Poslanika, a.s, i iz Kur'ana koji je objavljen njihovim jezikom i da su oni živjeli u ambijentu objavljivanja upute, shvatanja, razumijevanja i primjene Kur'ana.

Peto – Ko proucava islam, zapazice da su muslimanske vode i njihova ulema, od pocetka islama pa sve do danas, uvrštavale poglavlje imameta u svoja prava djela, poneko cak i u akidska. Sve to upucuje da su muslimani u svim vremenima bili saglasni da je politika i vlast dio islama i da islam obavezuje svoje sljedbenike na uspostavu države.
Šesto – Pored svih jasnih i nepobitnih dokaza da je islam vjera i država, politika i zakon, i da je uspostavljanje države stroga obaveza za sve muslimane, ipak, postoji odredena grupa muslimana koji sebe nazivaju modernistima i reformatorima i koji javno nijecu ovu realnost. Za vrijeme rata pisac ovih redova licno se uvjerio u to, kada mu je jedan od modernista rekao da se odredi prilikom pisanja i prevodenja i da jasno razdvoji politicko od vjerskog, kao i prije nekoliko mjeseci, kada je upitao jednog od 'reformista': 'Zar nema u islamu politike?', naljutio se i nije znao šta da odgovori. Spomenuti smatraju da islam nije ništa drugo do vjerska misija, tj. da je to samo vjerovanje ili duhovna veza izmedu covjeka i njegovog Gospodara, zato oni negiraju da islam ima ikakve veze sa materijalnim svijetom, sa pitanjem rata, finansija, a prije svega, politickim pitanjima. Poznata je njihova parola: 'Vjera je jedno, a politika je nešto drugo.'

Takvim vjerovatno, navedeni dokazi nisu dovoljni i nece ih uvjeriti da su politika i država dio islama, jer ce reci da svako navodi vodu na svoj mlin. Zato cemo ovdje navesti mišljenja nekoliko njihovih simpatizera, orijentalista i zapadnih istraživaca, ne bi li se uvjerili u to, jer smatram da ne mogu tvrditi da su veci racionalisti od njih, niti da od njih više koriste nove naucne metode u svojim istraživanjima i analizama.

Dr. V. Fitzgerald veli: 'Islam nije samo religija, nego je i politicki sistem. Iako su se u posljednje vrijeme pojavili muslimani koji sebe nazivaju modernistima, koji nastoje da razdvoje te dvije stvari, ipak je sva islamska misao sagradena na temeljima te dvije medusobno povezane stvari. Nemoguce je razdvojiti jednu od druge.'
Profesor C.A. Nallino veli: 'Muhammed je osnovao u isto vrijeme religiju i vjeru.'
Dr. Schacht veli: 'Islam je više od religije. On takode sadržava politicke i pravne teorije. Ukratko, on je savršeni kulturni sistem koji obuhvata i vjeru i državu.'
D.B. Macdonald veli: 'Ovdje, tj. u Medini, osnovana je prva islamska država i postavljena su osnovna nacela islamskog zakona.'

T. Arnold veli: 'Poslanik je u isto vrijeme bio vjerski voda i predsjednik države.'
Profesor Gib veli: 'Nama je postalo jasno da islam nije bio samo pojedinacna vjerska dogmatika, nego je dovelo do uspostavljanja samostalne zajednice koja je imala svoje posebne zakone i sisteme.'
S

ve navedene izjave više su nego jasne: Po svakoj od njih islam je vjera i država, cemu ne treba nikakav komentar. Važnim je napomenuti da je politicki sistem dio islama i da je to potvrdeno, kao što smo vidjeli, Kur'anom, hadisom i najvecim stepenom konsenzusa, tj. konsenzusom ashaba. Svaki ko bude negirao da je politika dio islama i da je od islama, nakon što to sazna, izlazi iz islama i postaje nemuslimanom, što je veoma opasan i klizav teren. Zato, savjet braci da se olahko ne upuštaju u negiranje i potvrdivanje stvari o kojima nemaju dovoljno znanja.

Ideološki temelji politickog sistema u islamu

Politicki sistem i država u islamu imaju nacela na kojima pocivaju. Zato je neophodno, prije objašnjenja tih nacela, objasniti ideološka nacela iz kojih se crpe ti politicki principi, jer su jaka garancija za njihovu realizaciju, postojnost i opstanak daleko od strasti, cejfova i poigravanja sa njima. Zato cemo se ukratko osvrnuti na ta ideološka nacela.

– Jednakost u ljudskosti i jednakost u pravima i obavezama

Ljudi su svi, bez obzira na nacionalnost, boju, društveni položaj, funkcije koje obavljaju i imetak koji posjeduju Allahovi robovi i istog porijekla. Nema razlike medu njima u ljudskosti, u pravima i obavezama. To je osnovno i temeljno islamsko vjerovanje.
Na temelju tog vjerovanja vladar i njegovi podanici su u šerijatu ravnopravni u pravima i obavezama i nema nikakve prednosti jedan nad drugima, jer se odlike ogledaju u poslu, trudu, podjeli poslova i razlicitosti specijalnosti.
Takode treba naglasiti da niko nije pošteden odgovornosti. Svako je odgovoran za svoj posao. Niko nema imunitet koji bi ga oslobodio obaveze koju mora da izvrši, da ga oslobodi odgovornosti ili da ga zaštiti od posljedica zbog neizvršenja.

– Nema apsolutne pokornosti nikome osim Allahu

Niko od ljudi, bio to pojedinac ili grupa, partija, preduzece, zajednica ne zaslužuje apsolutno pokoravnje drugih bez ikakvih ogranicenja. Apsolutnu pokornost zaslužuje samo Allah, Stvoritelj ljudi, nebesa i zemlje, i niko drugi. Odnosi izmedu vladara i podanika, izmedu pojedinca i vlasti, izmedu gradanina i države ustrojen je odnos. To je pokornost, ogranicena šerijatom, njegovim propisima i nacelima, a nije slijepo i apsolutno potcinjavanje. Ta pokornost je ogranicena propisima odredenog sistema, gdje vladar nema moci da ih promijeni, jer je to božanski sistem, koji potpuno odgovara ljudima, i On je sudija izmedu vladara i njegovih podanika, kada nastane sukob i neslaganje medu njima.
U islamskom politickom sistemu vladar se u svojim postupcima i primjeni vlasti mora povinovati kontroli, obracunu i prigovoru. Islamski ummet ima pravo da savjetuje vladara ili da ga razriješi dužnosti, ukoliko se u svojim postupcima i primjeni vlasti suprostavi šerijatu i njegovim nacelima, te u drugim prilikama koje su odredili islamski pravnici, kao npr. nemoc vladara da obavlja svoju funkciju, itd. To najbolje potvrduje govor prvog Poslanikovog zamjenika (halife) Ebu Bekira, koji je održao neposredno po preuzimanju dužnosti, kada je, izmedu ostalog, rekao: 'Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam Allahu i Njegovu Poslaniku, a kad se ne budem pokoravao njima, vi niste dužni da mi se pokorite.'
Zato islam ne priznaje vladarima nikakve privilegije, baš kao ni vjerskim ucenjacima. Znaci, nema staleža niti privilegije u islamu.

3 – Izvršenje a ne zakonodavstvo

Vladar u islamskom politickom sistemu ne propisuje zakone, nego samo primjenjuje Allahov zakon, koji je predstavljen u Kur'anu i vjerodostojnim hadisima, tj. sunnetu. Ako je šerijat, tj. Allahov zakon predstavljen u Kur'anu i sunnetu, u njima postoji veoma široko polje za idžtihad, u stvarima o kojima nema šerijatskih tekstova, kao i u stvarima zbog kojih su došli navedeni tekstovi ili u obliku opcenitih nacela ili generalnih pravila, kao i idžtihad u razumijevanju i primjeni šerijatskih tekstova. Medutim, takav idžtihad, iako se može smatrati jednom vrstom zakonodavstva u granicama šerijatskih nacela, nije dozvoljeno vladaru da to bude samo njegova nadležnost, nego je to i pravo strucnjaka za te oblasti. Ako bi se desilo da postoji više mišljenja o jednom pitanju, vecina uleme smatra da nesuglasnost treba riješiti šurom (savjetovanjem) savjetodavnog vijeca.

4 – Allahovo zastupništvo na zemlji

U osnovi, svi ljudi su Allahovi zastupnici na zemlji, cime su i iskušani i odgovorni, zbog toga što ih je Allah odlikovao nad ostalim stvorenjima, dajuci im slobodu izbora, volju, znanje i moc. Tako su vjernici zaduženi od Allaha da primjenjuju Allahov zakon, posljednju vjeru, koja je upotpunjena, savršena i koja je derogirala sve prethodne vjere. Zato su zaduženi da ostvare poruku islama na zemlji, a da bi to ostvarili neophodno je da uspostave islamsku državu kako bi mogli realizovati i ostvariti svoje namjesništvo, te time usrecili cijelo covjecanstvo i zadobili Allahovo zadovoljstvo.
5 – Bratska veza i imanski odnosi
Veza medu svim ljudima u islamu u osnovi je bratska, veza jednakosti u pokornosti Allahu, dž.š. Veza covjekova odlikovanja, koji je namjesnik na Zemlji. Veza medu muslimanima koji moraju da pripadaju islamskoj državi i da se povezuju s njom mora biti bratska, u vjerovanju i akidetu. Njihova veza sa islamskom državom i odnos prema njoj, treba da bude slobodna pripadnost akidetu i vjerovanju i objavljenom šerijatu. Ta veza nije veza plemenske pripadnosti ili nacionalistickog rasizma. Država u islamu je država akideta i šerijata i država islamskog sistema. To je otvorena država za one koji dobrovoljno odaberu da joj prpadaju; nije država rodnog kraja i zemlje, niti država nacije i rase, vec država slobodnog ljudskog izbora Allahovog zakona za uredenje života onih koji ga izaberu.

6 – Zašticena cast

Covjek je odlikovan i pocašcen samim Allahovim odredenjem. On ga je stvorio i odlikovao i udahnuo u njega Svoga duha i podario mu svojstva kao što su moc, znanje, život i volju. Allah, dž.š, veli: 'Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.' (El-Isra, 70)
Na osnovu tog svojstva covjek posjeduje prava koja niko ne smije da uzurpira i naruši, cak ni on sam nema pravo da ih omalovaži i da ih se odrekne. Niko nema pravo da naruši njegovu slobodu, da je ukrade i proda, cak ni sam covjek nema pravo da proda sebe, a kako onda da na to pravo ima neko drugi. Niko nema pravo da promijeni Allahova stvorenja, da ih unakazi i izmrcvari. Takode, ni sam covjek nema pravo da uništi sebe ili neki svoj organ.
Iz ovog nacela proizilaze ljudska prava i zabrane u islamu kao što su: zaštita života, razuma, casti, zabrana ubistva i opijanje, kažnjavanja, mrcvarenja, oduzimanja slobode. Navedena prava zagarantovana su svim ljudima u islamu koji se nisu ogriješili.
Bez sumnje, ideološki principi imaju veoma važnu ulogu da aktiviraju muslimana na politickom polju da izvrši zadacu i emanet kojim ga je Allah zadužio, bez obzira bio to vladar ili podanik. Takode, ti principi su garancija ili unutrašnji regulator koji usmjerava postupke onih koji izvršavaju i realizuju politicki sistem, ne dozvoljavajuci im da skrenu s puta koji je odreden šerijatom, da bi se tako mogli ostvariti ciljevi sistema u islamu, na nacin kako želi Uzvišeni Zakonodavac.
Nakon što smo, ukratko, naveli i objasnili ideološke temelje i opce ciljeve na kojim pociva politicki sistem u islamu, na sljedecim stranicama pokušacemo da ukratko navedemo i objasnimo temelje politickog sistema u islamu.

Ustavna nacela politickog sistema u islamu

Islam nije nametnuo odredeni politicki sistem sa svim njegovim detaljima i pojedinostima, niti je zanemario to polje ostavljajuci ga praznim, da bi ga ispunili interesi, strasti i naslijedeni lokalni obicaji. Islam je uradio nešto što je bolje od svega. Ponudio je ljudima opca nacela ciju vrijednost i dobrotu su potvrdila ljudska iskustva na polju politickog ustava. Islam je, takode, ponudio covjecanstvu generalna pravila tokom historijskog razvoja države - idealne ciljeve koje je covjecanstvo žudjelo ostvariti. Islam je ostavio detalje i pojedinosti, kao i politicku primjenu nacela i pravila, ljudskom idžtihadu, shodno razlici njihova razvoja, vremena, sredine i stanja.

Prvo – Ustolicenje i izbor vladara u islamu

Izbor i ustolicenja vladara u islamskom politickom sistemu odreduju dva pavila, koja prije islama nisu bila poznata u politickoj historiji.

1 – Zahtijevanje odredenih uvjeta ili svojstava koja mora imati kandidat za predsjednika države. Ta svojstva su: vjerovanje (akida) na kojem pociva islamska država, ciji je osnovni cilj njegovo cuvanje i propagiranje vjerovanja, znanje, moral, politicko iskustvo i iskustvo u upravljanju.

2 – Mišljenje ummeta (naroda) mora se uzeti u obzir kao glavni cinilac pri izboru i ustolicenju predsjednika u islamskom politickom sistemu. To se ogleda kroz dvije stvari:

a) Pri izboru predsjednika, gdje politicko i savjetodavno vijece (ehlul ahd vel hall) predlaže kandidata, koji mora ispunjavati spomenute uvjete.

b) Narod treba slobodno da prihvati kandidata i da njime bude zadovoljan, jer ako narod ne prihvati kandidata i ne bude njime zadovoljan, ili ako mu se kandidat nametne silom, bez njegove volje, on ne može postati predsjednikom, niti je narod dužan povinovati mu se, jer takav kandidat nije izabran legalno pa ne može ni biti legalan.

Drugo – Davanje prisege (bej'a)
Nakon što politicko i savjetodavno vijece predloži kandidata koji mora ispunjavati spomenute uvjete, novi predsjednik mora dobiti saglasnost, prisegu i pridobiti zadovoljstvo naroda da bi preuzeo tu funkciju i da bi njegovi postupci postali legalni. Tu ucestvuju svi i taj proces u islamu se naziva davanje prisege (bej'a). Taj proces u suštini je ugovor i zavjet izmedu kandidata za predsjednika države i naroda.
Kandidat mora da se obaveže da ce vladati prema Kur'anu i sunnetu i da ce cuvati interese islama i muslimana, a narod se ugovorom obavezuje da ce biti pokoran kandidatu u stvarima koje ne izlaze iz granica šerijata.

Tako je izabran prvi covjek države u vrijeme pravednih vladara kroz historiju islama, i to je nacelo koje islam propagira i zagovara. Iz toga se vidi koliku ulogu islam daje narodu i ummetu u uspostavljanju vlasti, njene izgradnje, izboru predsjednika kao i vlasti uopce. Ta nacela koja je islam potvrdio još prije petnaest stoljeca, bitan su subjekat u politickoj historiji i veliki korak u historiji politickih sistema i ustavnog prava, ne obaziruci se na njihovu stvarnu i prakticnu primjenu kroz historiju islama.

Znaci, vladarom se u islamskom politickom sistemu postaje ugovorom izmedu vladara i naroda. To opovrgava cinjenicu da je Ruso, koji se u Evropi smatra ocem nove demokratije, prvi spomenuo takav ugovor. Islam je došao s tim nacelom nekoliko stoljeca prije Rusoa, što nam daje pravo da sumnjamo da je Ruso preuzeo svoju teoriju iz islama. Ipak, postoji velika razlika jer Rusoov ugovor nije ništa drugo do fantazija koju je on izmaštao i predstavio da se to desilo u prvobitnim zajednicama, što historija ne potvrduje. Ugovor u islamu ima svoje temelje i potvrden je u historiji islama, to je iskustvo ummeta kroz sva zlatna stoljeca islama, u vrijeme hulefai-rašidina.

Trece

Vladar i narod (ummet) u islamskom politickom sistemu ograniceni su šerijatskim propisima. Niko od njih nema pravo da od sebe propisuje zakone suprotne zakonima šerijata. To pravilo obavezuje vladara i zato on nema pravo da se povodi prema vlastitom mišljenju i strastima. Ako bi to uradio, smatralo bi se da je to nevjerstvo i odbacivanje Allahovog zakona, pogotovo ako bi mu poticaj za to bio da negira šerijat i da u tome bude ustrajan, jer Allah, dž.š, veli: 'A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.' (El-Maide, 44)
Nasiljem i ohološcu smatralo bi se, ako bi poticaj za to bile strasti, interesi i skretanje od istine, pod uvjetom da ne zanijecu šerijat, jer Uzvišeni veli: 'A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici.' (El-Maide, 45)

Muslimani (ummet) nemaju pravo da napuste šerijat ili da ga mijenjaju, u stvarima i oblastima gdje nema idžtihada i moraju se pokoriti rijecima Uzvišenog gdje kaže: 'I tako Mi Gospodara tvoga, oni nece biti vjernici dok za sudiju u sporovima medusobnim tebe ne prihvate.' (En-Nisa, 65)

'Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im On presudi, samo reknu: 'Slušamo i pokoravamo se'' (En-Nur, 51)
Šerijat je sudija kome treba da se obrate i vlast i narod ako dode do nesuglasica, jer Allah, dž.š, to od njih traži u sljedecim ajetima: 'Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da pravedno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista sve cuje i vidi. * O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima našim. A ako se u necemu na slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.' (En-Nisa, 58-59)
Citirani ajeti sadrže naredbu vladaru da osigura prava stanovništvu i da vlada pravedno, kao i naredbu narodu ili podanicima da se pokore Allahu, Njegovu Poslaniku i svojim pretpostavljenim, kao i zajednicku naredbu vladaru i podanicima da se u slucaju nesuglasja obrate Allahu i Njegovu Poslaniku, tj. Kur'anu i sunnetu.

Cetvrto – Šura (dogovaranje)

Šura je u Kur'anu spomenuta na dva mjesta. U obliku naredbe upucene Poslaniku, a.s, gdje Uzvišeni veli: 'I dogovaraj se s njima.' (Ali Imran, 159) Allah, dž.š, nareduje Svom Poslaniku da se dogovara s vjernicima, što podrazumijeva da je dogovaranje obaveza za sve koji ga slijede u svim odgovornim pitanjima.
Takode, rijec šura spomenuta je u Kur'anu kao osobina vjernika, gdje Allah, dž.š, veli: 'Za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu obavljaju i koji se u poslovima svojim dogovaraju.' (Eš-Šura, 38)

To nacelo Poslanik, a.s, primjenjivao je u životu i opcim postupcima, za pitanja o kojima nije dobijao objavu. Poslije njega primijenjivali su hulefair-rašidun, posebno u velikim i odgovornim pitanjima kao što su rat, podjela zemlje, potpisivanje ugovora itd. Prihvatanjem tog nacela u vlasti, u vladarevim zakonodavnim postupcima i politici anuliralo je pravilo vladara apsolutiste i despota, koje je u prošlosti bilo nesporno.
Nema sumnje da za izvršenje odredenih šerijatskih zakona, kao što su sakupljanje zekjata i njegova raspodjela, izvršavanje šerijatskih kazni i slicno nije potrebna šura. U sljedecim slucajevima potrebna je šura:

- U idžtihadskom zakonodavstvu, u stvarima gdje je islam dozvolio idžtihad. Obaveza je vladara je da se obrati strucnjacima, ulemi, kako bi mu dali savjet ili rješenje u vezi sa odredenim pitanjem. Dozvoljeno mu je da od strucnjaka iz raznih oblasti, osnuje zakonodavno vijece koje bi imalo zadnju rijec u šuri.
- U postupcima koji imaju opci karakter, kao razni politicki potezi, npr. objavljivanje rata ili primirja, potpisivanje ugovora ili prekidanje medudržavnih odnosa. Takode, dogovor (šura) je potreban u finansijama, pri odredivanju državnog budžeta i odredivanju posebnih troškova. Takode, šura se traži u opcim stvarima u kojima je neko mišljenje podložno griješenju, strastima ili licnim interesima ili je, u najmanju ruku, izloženo sumnji.

Kada je islam utemeljio to pravilo u vlasti i obavezao vladara da ga se pridržava, zabranio je apsolutizam i samovolju i zacrtao i ostavio covjecanstvu put i nacin vladavine, ostavljajuci im elasticnost spram vremena i uvjeta. Dogovaranje (šura) može da ima razlilcite oblike i forme, shodno vremenu, cak u isto vrijeme i u istoj državi. Moguce je da izboru predsjednika države odlucuje posebna komisija ciji clanovi mogu biti birani po posebnim uvjetima.

- Za poslove vanjske ili unutrašnje politike moguce je osnovati drugu komisiju ili te poslove povjeriti komisiji koja bira predsjednika.
- Komisija za oblast zakonodavnog idžtihada treba da bude sastavljena od strucnjaka za šerijatska pitanja, kao i strucnjaka za druge oblasti.
Sve pojedinosti i detalje treba odrediti i primijeniti shodno vremenu i prostoru, ali je najvažnije da u primjeni vlasti, od izbora predsjednika pa do zakonodavstva, politike i uprave mora ucestvovati narod ili vecina naroda, ili njegovi predstavnici, toliko koliko ucestvuje vladar nakon izbora i postavljenja putem šure. Tako ce se ostvariti ucestvovanje vladara i naroda u vlasti, tako da ce vladar biti ogranicen u svojim postupcima šerijatom tj. Allahovim zakonom i islamskim narodom (ummetom).

Peto – Odgovornost

Islamski vladar ima pravo na licni život i uspostavljanje licnih veza i odnosa. U toj sferi odgovoran je za svoje postupke kao i svaki pojedinac i ne posjeduje nikakav poseban imunitet. Tako vladar u islamu može da bude tužitelj, a može da bude i tužen. I sam vladar snosi posljedice svojih postupaka. U historiji islama postoje mnogi primjeri, pocevši od Poslanika, a.s, i hulefair-rašidina pa sve do novijeg perioda, koji svjedoce gdje su Poslanik, a.s, i njegove halife sjedali pred sudiju da presudi njima ili protiv njih. Tako Alija, r.a, je sjeo pred sudiju Šurejha, u vrijeme kad je bio halifa, tužeci jednog židova da mu vrati njegov štit.

U toj presudi je Alija izgubio parnicu zato što nije imao dokaza, iako je u stvarnosti štit bio njegov. Vladar je u islamu u parnicnim postupcima kao i ostali obicni ljudi. Odgovoran je za svoja djela pred Uzvišenim Allahom, dž.š, bice pitan za njih i nagraden ili kažnjen.
Vladar obavlja poslove i povlaci poteze od opceg znacaja koji se odnose na njegovu službu i položaj i imaju posljedice po ummet, ili neke njegove kategorije ili pojedince. Vladar je za svoje postupke dvostruko odgovoran:

a) Odgovoran je pred Allahom, dž.š, i na Sudnjem danu ce dobiti rezultate svojih djela. Pa ako bude vladao pravedno i izvršio emanet koji je ponio, zadobice najvece nagrade i pocasti kod Allaha. A ako bude nasilnik, tiranin i uzurpator bice kažnjen žešce od svih kriminalaca.

b) Pored ove, ahiretske odgovornosti, vladar u islamu odgovoran je i pred islamskim ummetom, jer ga je ummet ucinio svojim zamjenikom i zastupnikom u cuvanju života, imetka, vjere i države. Izabran je i obecana mu je pokornost u zamjenu da vlada pravedno i da primijeni šerijat. Pa ako vladar ne ispuni svoj ugovor i zavjet, ummet ima pravo da ga upozori i podsjeti, pa ako se povrati i prihvati obecanja ostaje i dalje vladar, a ako ne, ummetu je vadžib da ga smijeni.

Šesto – Pravo ummeta da kontroliše, obracunava i kritikuje vladara

To pravo ocituje se u nekoliko nacela sadržanih u Kur'anu i sunnetu. Pored ostalog, odnosi se i na polje vlasti i države. U ta nacela ubraja se naredivanje dobra i sprjecavanje zla. To nacelo obuhvata sve što ummet ili pojedinci traže da vladar realizuje, kao i ono što je zabranjeno i što ocekuju da vladar treba da sprijeci.
Mjerilo dobra i zla je šerijat s jedne strane, kao i interes ummeta s druge strane. Kur'an i hadis smatraju da je nereagovanje na nasilje koje cini vladar veliki grijeh, koji za sobom povlaci kaznu još na ovom svijetu, uz to što, zaslužuje kaznu i na ahiretu.

Allah, dž.š, veli: 'Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki ce pitati: 'Šta je bilo s vama?', Bili smo potlaceni na zemlji – odgovorice. – Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar niste mogli nekud iseliti? – reci ce meleki, i zato ce njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište.' (En-Nisa, 97)
A Poslanik, a.s, veli: 'Kad ljudi vide nasilnika i ne sprijece ga u tome, Allah gotovo da ih obuhvati svojom kaznom.' (Ebu Davud, Tirmizi)

Savjet, takode, spada u ova nacela. Ashabi su pitali Božijeg Poslanika: 'Kome je savjet?' Odgovorio je: 'Allahu, Njegovoj knjizi, Njegovu poslaniku, muslimanima i njihovim vodama.' (Muslim)
Davanje savjeta vladarima od strane naroda a narocito od uleme i strucnjaka. To je poželjno prema hadisima Poslanika, s.a.v.s, i to su muslimani radili u svijetlim periodima svoje historije. Zato je Poslanik, a.s, preporucio vladarima da uzmu za svoje savjetnike dobre i iskusne ljude, koji ce ih iskreno savjetovati i usmjeravati i nece se licemjerno odnositi prema njima, niti ih varati.

U vrijeme hulefair-rašidina, cak i u vrijeme Poslanika, a.s, pojedinci su pitali svoje vladare i svoje vode, cak i Poslanika, a.s, o odredenim postupcima. Tako su neke ensarije pitale Poslanika, a.s, o razlogu davanja ratnog plijena muhadžirima a ne i ensarijama. Takode je Habab ibn Munzir pitao Poslanika, a.s, o položaju koji su zauzeli na Bedru prije bitke. Iz svega toga može se zakljuciti da su ova pitanja postavljana zbog razlicitih razloga. Ponekad je pitanje dolazilo kao prigovor, koji je tražio odgovor, ponekad kao traženje objašnjenja a ponekad kao nudenje novog mišljenja. Ponekad su se pitanja odnosila na finansije, kao pitanje: odakle ti ovo. To pitanje bilo je upuceno Omeru ibn Hattabu, kao vodi muslimana, a nije obicnom službeniku u državnom aparatu.

Vidjeli smo u onom što je receno dosad da islamska vlast razlikuje od drugih. Ona se razlikuje od svih postojecih sistema kao i od onih koji su bili prije islama. Islamska vlast ne može se svrstati ni pod jednu vrstu postojece vlasti u svijetu i njoj nema premca.
Islamska vlast ogranicena je šerijatom kao ustavom i obavezna je da ga primjeni. Šerijat ne podnosi nikakve promjene ili izmjene niti derogaciju. Zato se islamska vlast ne može nazvati totalitaristickom bez ikakvih ogranicenja, kao što se ne može nazvati ni pravnom državom jer pravna vlast pokorava se zakonima i sistemima koje su propisali ljudi, a oni su podložni uticaju svojih prohtjeva i strasti. Zakoni i sistemi koje propisuje covjek podložni su izmjeni, promjeni i derogaciji ako to interesi budu zahtijevali, prohtjevi i ljudske strasti. Medutim, kur'anske norme i propisi koji su od Allaha, stalni su, ne slijede prohtjeve strasti vladara niti podanika, nego se pravedno odnose i sude i vladarima i podanicima i svakom od njih daju njegovo pravo u granicama pravde, uzimajuci u obzir opci interes.

Ako je osnovno nacelo islamske vlasti dogovaranje (šura) te iako se islamska država može nazvati državom šure, ipak ona ni u cemu ne služi parlamentarnim vladama, kao što je islamska vlast u biti suprotna neparlamentarnim vladama. Tako je osnova na kojoj pocivaju palamentarne vlade demokratija koju neki nazivaju i šura. Ipak, islamska šura ne slici zapadnoj demokratiji, ni u obliku, niti u vlasti, niti u cilju.
Ako je glavna funkcija islamske vlasti (države) da uspostavi dom ona se ne može smatrati vrstom vjerske vlasti koju ustavno pravo naziva teokratskom državom. To zato što vlast u islamskoj državi ne dobija svoju legalnost od Allaha, dž.š, vec od ummeta. Ta vlast u islamu ne može preuzeti upravu niti je napustiti bez saglasnosti ummeta (naroda), i ona je u svim svojim postupcima ogranicena mišljenjem ummeta.
Da je islamska vlast teokratska, Allah ne bi stavio u strogu obavezu vladaru da se savjetuje i dogovara sa ummetom, i ne bi obavezao Poslanika šurom, jer on tomu nije bio potreban pošto je imao objavu.

Da je islamska vlast teokratska, halifa (vladar) bi radio što bi htio, ali vladar u islamu je ogranicen šerijatskim tekstovima kao i odlukama šure. Iako demokratski sistem slici islamskom politickom sistemu po tome što zahtijeva izbor vladara putem narodnih predstavnika, kao i što obavezuje da se uspostavi vlast na pravdi i jednakosti i na slobodi mišljenja i ideja, ipak, islamski politicki sistem razlikuje se od demokratije u tome što islam ogranicava i vladara i podanika da slijede strasti i da im se pokoravaju.

Takode, islam se razlikuje od demokratije po tome što nije prepustio ljudima mjerilo pravde, jednakosti i drugih ljudskih vrijednosti. Nije im dozvolio da crtaju svoje granice, pa da ih jednom proširuju a drugi put sužavaju, shodno svojim prohtjevima i strastima, vec je zacrtao granice nacela i ljudskih vrijednosti i stavio njihova mjerila i pokorio ljude tim idealima. Zato je islam zaštitio život uopce od nereda i strasti i uspostavio vlast nad tim vrlinama, kojoj se svi pokoravaju i poštivaju je, dok demokratija ostavlja ljudima da odreduju granice svemu, cak i da postavljaju standarde ljudskom životu. Tako su ljude obuzeli prohtjevi i strasti i nadvladali ih interesi i koristi, pa su se demokratske zajednice preobrazile u 'slobodne' zajednice u kojima vlada nemoral i gdje su ideali i moralne ljudske vrijednosti uništene. Pravda se u takvim zajednicama mjeri stepenom rodbinske veze, a prava stižu do svojih vlasnika putem mita i korupcije.

Sloboda i naprednost u takvim zajednicama znace ostavljanje stida, vjere i morala i rušenje svega što odlikuje covjeka od životinje.
Iako republikanski sistem slici islamskom sistemu po nacinu izbora predsjednika, ipak ne postoji nijedan republikanski sistem koji dozvoljava da se doživotno izabere predsjednik države kao što dozvoljava islamski politicki sistem.
Izmedu islama i diktatorskih sistema nema nikakve slicnosti. Islamska vlast pociva na bej'i i šuri, na zacrtanim granicama za vladare i podanike i na dozvoli svrgavanja predsjednika, a diktatorski sistemi ne dozvoljava ništa od navedenog.

Islamska vlast razlikuje se i od kraljevine, jer se vlast u islamu ne nasljeduje nego je pravo ummeta da izabere za vladara koga smatra najsposobnijim i najboljim. Dovoljan dokaz za to je da je Poslanik, a.s, umro a niko iz njegove porodice ili rodbine nije naslijedio vlast, vec ga je naslijedio Ebu Bekr. Nakon što je on umro, nije ga naslijedio niko iz njegove porodice, vec ga je naslijedio Omer. Nakon što je Omer ubijen, naslijedio ga je Osman koji nije iz njegove porodice, a kad je Osman ubijen naslijedio ga je Alija koji takode nije bio iz njegove porodice.

I na kraju, svako ko pokuša da ustanovi da je islamski politicki sistem slican ili jednak odredenom sistemu ili sistemima on tvrdi nešto što ne zna i što je neistina. Islamski politicki sistem posebna je vrsta vlasti koju je islam donio i niko nikada nije pokušao da je oponaša. Cak i sami muslimani primjenili su spomenuti sistem samo u vrijeme cetverice pravednih halifa. Zatim su strasti i prohtjevi zamijenili ovaj božanski sistem nepravednim kraljevstvom, koje se nimalo nije libilo da dokine propise islama i dozvoli Allahove zabrane da bi omogucili djeci, razvratnicima i nasilnicima da sijeku vratove muslimana.



Literatura:
1. DR. MUHAMED DIJAUDDIN ERRIS, ENNAZARIJAT ESSIJASSIJEH EL-ISLAMIJJEH, DARU TTURAS

2. MUHAMMED EL-MUBAREK, NIZAMUL ISLAM, DARUL FIKR 1989. GOD.
3. DR. MUSTAFA EL-BUGA, BUHUS FI NIZAMIL-ISLAM, DŽAMIATUD-DIMIŠK, KULIJETU ŠŠERIAH 1995.

4. ABDUL KADIR AVDEH, EL-ISLAM VE EUDAWA ESSIJASIJJEH, MUESSETU RRISALEH 1984.

5. SA'DI EBU DŽEJB, DIRASE FI MINHADZAL ISLAM ESSIJASI, MUSSESETU RRISALE, 1985.

6. DR. TOPOLJAK SULEJMAN, DRŽAVA U ISLAMU SA STANOVIŠTA NJENE USPOSTAVE, DIJELOVA, FUNKCIJA I NESTANKA, UPOREDNA STUDIJA SA MEÐUNARODNIM PRAVOM
Doktorska disertacija odbranjena na Jordanskom univerzitetu, još neobjavljena

7. DR. MUNIR HAMID EL-BEJJAH, ENNIZAM ESSIJASI EL-ISLAMI, DARUL BEŠIR, 1994. GOD.

8. DR. MUHAMED EŠŠEHAT ENNEDŽDI, MEALIM ENNIZAM ESSIJASI FIL-ISLAM, DARUL FIKR EL-ARABI 1986. GOD.

9. ABDURREZAK ESSENHURI, FIKHUL HILAFE VE TETAVURIHA, EL-HEJEH EL-MISRIJJE EL-AMME LIL KITAB 1993. GOD.

10. AHMED DŽELAL HAMMAD, HURIJETU RRE'J FIL MEJDAN ESSIJASI, DARUL JEFA 1987. GOD.
11. DR. MUHAMMED SELIM, EL AVVA FI NIZAM ESSIJASI LIDDEVLE EL ISLAMIJJEH, MEKTEB EL ASI EL HADIS 1981.